Basilica di San Giorgio Maggiore

Basilica di San Giorgio Maggiore

Mjesto	Venecija Otok San Giorgio Maggiore
Država	Italija
Vrijeme gradnje	1560. – 1580.
Tip građevine	crkva
Arhitektonski stil	manirizam
Arhitekti i izvođači radova
Arhitekt	Andrea Palladio, Vincenzo Scamozzi
Koordinate: 45°25′45″N 12°20′36″E / 45.4293°N 12.3433°E / 45.4293; 12.3433
Basilica di San Giorgio Maggiore

Basilica di San Giorgio Maggiore je građevina na otoku San Giorgio Maggiore u Venecijanskoj laguni izgrađena po projektu arhitekta Andrea Palladija.^[1] Smještena je preko puta velikog Trga Svetog Marka i podignuta je da pokaže sjaj Venecije. Dominantna blještavo bijela fasada bazilike u kompleksu benediktinskog samostana djelomično zaklanja cigleno tijelo crkve iza nje, ali odražava enterijer naosa i njegovih bočnih kapela.^[1]

Historija

Prva crkva na otoku posvećena San Giorgiju sagrađena je između 8. i 9. vijeka, nakon tog je 982. otok poklonjen Benediktincima koji su podigli samostan. Za izgradnju samostanskog refektorija (1560–1563) angažiran je arhitekt Andrea Palladio, nakon čega mu je povjeren i projekt nove bazilike.^[2]

Prvi kamen postavljen je 1566. godine, a 1575. podignut je tambur kupole. Ona je dovršena 1576. godine i 1591. također je dovršen kor. Fasadu je između 1597. i 1610. sagradio Vincenzo Scamozzi, 30 godina nakon smrti maestra. Današnji zvonik, djelomično obložen istarskim kamenom i visok 75 m, podigao je 1791. arhitekt Benedetto Buratti, na mjestu starijeg koji je izgrađen 1467. i srušio se 1774. godine.^[2]

Arhitektura

Centralni prednji dio bazilike podjeljen je sa četiri masivna kompozitna stupa na visokim stopama koji okružuju glavni portal. Donji dio bazilike rasčlanjen je nizom manjih pilastara, koji podupiru dva niža bočna zabata. Linija vijenca se nastavlja preko centralnog dijela i tako povezuje dvije forme. Duboki reljef tih elemenata, u kombinaciji sa skulpturalnim detaljima kapitela, vijenaca, niša i figura, osvjetljen suncem stvara sjajni efekt svjetla i tame.^[1]

Tlocrt enterijera kombinira elemente logitudinalne i centralne građevine, u skladu sa renesansnim "idealom" centralnog tlocrta (simbolička forma križa) i srednjovjekovne tradicije naoskih crkava i zahtjevima kontrareformacije za funkcionalne crkve sa velikim crkvenim brodom u koju stane velik broj članova kongregacije. Uz to su i bočne kapele trebale biiti dovoljno velike za ceremoniju sakramenta.^[1]

Strop enterijera je logitudinalni bačvasti koji vodi do križanja, okruženog stupovima sa lukovima koji nose kupolu (dijametra 12 m) s lanternom na vrhu. Križni svodovi iznad bočnih prolaza i transepta sa apsidalnim kapelama presijecaju brod, a iza križanja je prezbiterij i kor za redovnike. Veliki prozori daju dovoljno svjetla na bočne kapele i na brod, pa enterijer zrači toplinom, što se odražava na freskama sa štuko zidovima i svodovima. Nasuprot tome arhitektonski detalji isklesanih kamenih stupova, pilastara, kapitela, stopa, kontinuiranih entablatura, uokvirenih lukova i ograda, potamljeni vremenom, naglašavaju ritam prostora.^[1]

Bazilika ima brojne slike velikih majstora kao što su Sebastiano Ricci, Tintoretto i Palma Mlađi.^[2]

Izvori

↑ ^1,0 ^1,1 ^1,2 ^1,3 ^1,4 „San Giorgio Maggiore” (talijanski). Great Buildings. Pristupljeno 8. 1. 2019.
↑ ^2,0 ^2,1 ^2,2 „Basilica di San Giorgio Maggiore” (talijanskii). Museo Italia. Pristupljeno 8. 1. 2019.