Električna reaktansa

Elektromagnetizam
Ključne stavke
Elektricitet  Magnetizam
Elektrostatika
Magnetostatika

Ampèreov zakon  Električna struja  Magnetno polje  Magnetni fluks  Biot–Savartov zakon  Magnetni dipolni moment  Gaussov zakon za magnetizam

Elektrodinamika

Vakuum  Lorentzova sila  EMS  Elektromagnetska indukcija  Faradayjev zakon  Lenzov zakon  Struja pomaka  Maxwellove jednačine  EM polje  Elektromagnetna radijacija  Liénard-Wiechertov potencijal  Maxwellov tenzor  Vrtložne struje

Električna mreža
Kovarijantna formulacija

Elektromagnetni tenzor  EM tenzor napon-energija  Četiri-tok  Elektromagnetni četiri-potencijal

Naučnici
Ampère 

Coulomb  Faraday  Heaviside  Henry  Hertz  Lorentz  Maxwell  Tesla  Weber

· Ostali
Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi

Prolaskom kroz električne provodnike i otpornike električna struja nailazi na električni otpor koji je određen strukturalnim osobinama materijala od kojeg je neki električki vodič, odn. otpornik načinjen. Električna struja u električnim strujnim krugovima s električnim otpornicima strogo je srazmerna električnom naponu, a obrnuto srazmerna veličini električnog otpora (u daljnjem tekstu: struja, napon, otpor).

Reaktancija je imaginarna veličina koja ima svoju apsolutnu vrednost (veličinu) i odgovarajući fazni pomak (argument). S reaktancijama se u osnovi računa kao i s električnim mrežama izvedenim istosmernim električnim izvorima i otporima, uzimajući naravno u obzir da se matematičke operacije zbivaju u kompleksnoj ravni. Uz iste uslove vrede Omov zakon, Kirhofovi zakoni, teoreme iz područja električnih mreža (Tevenenova teorema, Nortonova teorema i teorema superpozicije) te druge metode rešavanja linearnih električnih mreža.[1]

Električni otpor

Otpornik ne menja veličinu svog otpora veličinom struje koja kroz njega prolazi te se naziva i linearnim elementom. Karakteristika ne samo otpornika, već i svih provodnika elektriciteta generalno, je da je njihov otpor po pravilu jednak i za jednosmernu i za sve vrste naizmenične struje bez obzira na frekvenciju ili talasni oblik naizmenične struje, gde je električni otpor određen odnosom u skladu sa Omovim zakonom:

I = U R {\displaystyle I={\frac {U}{R}}}

Konačno, i ne manje važno, otpornik kao osnovni elektronski element nema mogućnost skladištenja energije. Za razliku od otpornika, električni kondenzatori i električne zavojnice (u daljnjem tekstu: kondenzator, zavojnica) imaju svojstvo pohrane (akumuliranja) energije u obliku električnog ili magnetnog polja.

Kondenzator

Električna reaktancija kondenzatora

Kondenzator ne provodi jednosmernu električnu struju te za nju predstavlja, u idealnim uslovima, beskonačno velik otpor.[2] Međutim, priključenjem na jednosmerni električni izvor on će se «nabiti» elektricitetom i upravo ta osobina kondenzatora da pohranjuje energiju imaće posledicu da će on svojevrsnim povratnim, reaktivnim, delovanjem uticati i na jačinu naizmenične struje. Kako je električni kapacitet definisan kao odnos električnog naboja koji postoji na oblogama kondenzatora i odgovarajućeg električnog napona koji se pojavljuje na priključnicama kondenzatora (u daljnjem tekstu: kapacitet, naboj, napon), u statičkim uslovima vredi da je

C = Q U {\displaystyle C={\frac {Q}{U}}}

U dinamičkim uslovima, međutim, vrede sledeći odnosi

C = d q d u {\displaystyle C={\frac {dq}{du}}}

iz čega sledi da je

d u = 1 C d q {\displaystyle du={\frac {1}{C}}dq}

odnosno generalno

u ( t ) = 1 C i ( t ) d t . {\displaystyle u(t)={\frac {1}{C}}\int i(t)\,dt.}

Rešavanje integralnih ili diferencijalnih jednačina može se pokazati složenim čak i za jednostavnija električna kola, a tamo gde ima više strujnih petlji, električnih izvora i veći broj otpornika i kondenzatora to može predstavljati nepremostivu poteškoću.[2][3][4] Štaviše, računanje trenutnih vrednosti naizmeničnih napona i struja u domenu vremena niti nema neku praktičnu vrednost. Zato se pomoću Furijeove transformacije ili Laplasove transformacije za slučaj kontinuirane sinusoidne pobude ( s = j ω {\displaystyle s=j\omega \,} ) čitava integralna jednačina transformiše iz domena vremena u domen kružne frekvencije j ω , {\displaystyle j\omega ,\,} kako sledi

U ( j ω ) = 1 j ω C I ( j ω ) {\displaystyle U(j\omega \,)={\frac {1}{j\omega \,C}}I(j\omega \,)}

Kondenzatoru, odn. kapacitetu, se na taj način dodeljuje svojevrstan imaginaran «otpor» u području kružne frekvencije koji se naziva kapacitivnim reaktivnim otporom ili kapacitivnom reaktancijom:[2]

X C = 1 j ω C {\displaystyle X_{C}={\frac {1}{j\omega \,C}}}

i odgovarajuća kapacitivna reaktivna provodljivost, odn. kapacitivna susceptancija: B = j ω C {\displaystyle B=j\omega \,C}

gde je ω = 2 π f {\displaystyle \omega \,=2\pi \,f}

Kapacitivni reaktivni otpor kondenzatora se smanjuje porastom frekvencije nazmenične struje strminom 6 dB/oktavi (20 dB/dekadi) da bi za beskonačno visoku frekvenciju postao jednak nuli. Prikazujući napon na kondenzatoru i struju kroz kondenzator vektorima (ponekad se koristi pojam fazora) u kompleksnoj ravni, ustanovljen u odnosu na vektor napona, na primer, na pozitivnu realnu osu, vektor struje prethodi vektoru napona za 90 stupnjeva i koji se u takvom slučaju nalazi na pozitivnoj imaginarnoj osi ( + j {\displaystyle +j\,} ). Uobičajeno je stoga kazati da kod kondenzatora, odn. kapaciteta, fazni pomak struje +90 stupnjeva.

Reaktancija kondenzatora u strujnom krugu

Reaktancija kondenzatora je imaginarna veličina gde se, vrlo pojednostavljeno, integracija u domenu vremena zamenjuje deljenjem sa j ω {\displaystyle j\,\omega \,} prelazeći na taj način u domen kružne frekvencije. U području kružne frekvencije u strujnim kolima postupa se vrlo slično strujnim kolima sa jednosmernim izvorima te je rezultantna reaktancija serijskog spoja više kondenzatora jednaka:

X = X C 1 + X C 1 + + X C 1 {\displaystyle X=X_{C_{1}}+X_{C_{1}}+\dots +X_{C_{1}}}

dok za paralelni spoj više kapacitivnih reaktancija vredi

1 X = 1 X C 1 + 1 X C 2 + + 1 X C n {\displaystyle {\frac {1}{X}}={\frac {1}{X_{C_{1}}}}+{\frac {1}{X_{C_{2}}}}+\dots +{\frac {1}{X_{C_{n}}}}}

Reaktancija kondenzatora u stvarnim uvjetima

Kondenzator sa idealnim dielektrikom (idealni kondenzator) vraća u električnu mrežu onoliko energije koliko je i primio. Na taj način u ukupnom energetskom bilancu kondenzator u idealnim uslovima ne troši snagu iz električne mreže i ne uzrokuje gubitke energije. U stvarnosti, međutim, kondenzator ima neki konačni otpor dielektrika te ga prikazujemo paralelnim spojem idealnog kondenzatora kapaciteta C, te otpora Rc koji predstavlja otpor dielektrika i uzrok je gubitaka snage na kondenzatoru. Odnos otpora dielektrika i apsolutne vrednosti reaktancije kondenzatora određuje kvalitet kondenzatora te su u tom smislu najkvalitetniji, na primer, keramički kondenzatori su među najkvalitetnijim elektrolitskim kondenzatorima.

Zavojnica

Električna reaktancija zavojnice

Za razliku od kondenzatora, zavojnica pohranjuje energiju u magnetskom polju i dok se kondenzator svojim kapacitetom protivi promeni napona, karakteristika je zavojnice da se svojom induktivnošću protivi promeni struje indukujući tzv. protivelektromotornu silu određenu diferencijalnom jednačinom:

u ( t ) = L d i ( t ) d t {\displaystyle u(t)=L{\frac {di(t)}{dt}}}

Primenljujući Furijeovu, odn. Laplasovu transformaciju za slučaj kontinuirane sinusoidne pobude ( s = j ω {\displaystyle s=j\omega \,} ), jednačina se iz domena vremena transformiše u domen kružne frekvencije j ω {\displaystyle j\omega \,} :

U ( j ω ) = j ω L I ( j ω ) {\displaystyle U(j\omega \,)=j\omega \,L\cdot I(j\omega \,)}

Zavojnici, odn. induktivitetu se na taj način dodeljuje svojevrstan imaginaran otpor u području kružne frekvencije koji se naziva induktivnim reaktivnim otporom ili induktivnom reaktancijom:

X L = j ω L {\displaystyle X_{L}=j\omega \,L}

te induktivna reaktivna provodljivost, odn. induktivna susceptancija: B = 1 j ω L {\displaystyle B={\frac {1}{j\omega \,L}}}

gde je ω = 2 π f {\displaystyle \omega \,=2\pi \,f}

Otpor idealne zavojnice za jednosmernu struju jednak je nuli. Reaktivni otpor zavojnice raste sa porastom frekvencije strminom 6 dB/oktavi (20 dB/dekadi) i na beskonačno visokoj frekvenciji postaje beskonačno velik. Prikazujući napon na zavojnici i struju kroz zavojnicu vektorima u kompleksnoj ravnini, može se ustanoviti da u odnosu na vektor napona, na primer, na pozitivnu realnu osu, vektor struje zaostaje za vektorom napona za 90 stupnjeva i koji se u takvom slučaju nalazi na negativnoj imaginarnoj osi ( j {\displaystyle -j\,} ). Uobičajeno je stoga smatrati da je kod zavojnice, odnosno induktiviteta, fazni pomak struje -90 stupnjeva.

Reaktancija zavojnice u strujnom kolu

Reaktancija zavojnice takođe je imaginarna veličina gde se, vrlo pojednostavljeno, diferenciranje u domenu vremena zamenjuje množenjem sa j ω {\displaystyle j\omega \,} te se prelazi na taj način u domen kružne frekvencije. U području kružne frekvencije u strujnim kolima postupa se vrlo slično strujnim kolima s jesnosmernim izvorima te je rezultantna reaktancija serijskog spoja više zavojnica jednaka:

X = X L 1 + X L 2 + + X L n {\displaystyle X=X_{L_{1}}+X_{L_{2}}+\dots +X_{L_{n}}}

dok za paralelni spoj više induktivnih reaktancija vredi

1 X = 1 X L 1 + 1 X L 2 + + 1 X L n {\displaystyle {\frac {1}{X}}={\frac {1}{X_{L_{1}}}}+{\frac {1}{X_{L_{2}}}}+\dots +{\frac {1}{X_{L_{n}}}}}

Reaktancija zavojnice pod stvarnim uslovima

Idealna zavojnica s otporom žice jednakim nuli vraća u električnu mrežu onoliko energije koliko je i primila. Na taj način u ukupnom energetskom bilansu zavojnica u idealnim uslovima ne troši snagu iz električne mreže i ne uzrokuje gubitke energije. U stvarnosti, međutim, zavojnica ima neki otpor provodnika od koga je napravljena te se prikazuje kao serijski spoj idealnog induktiviteta i otpora koji predstavlja radni otpor zavoja zavojnice i koji je uzrok gubitaka snage u zavojnici. Odnos apsolutnog iznosa reaktancije zavojnice i „omskog” otpora zavoja zavojnice određuje kvalitet zavojnice te se one po pravilu prave od provodnika nešto većeg preseka i što manjeg specifičnog električnog otpora.

Reference

  1. Horowitz, Paul; Hill, Winfield (1989). "1". The Art of Electronics. Cambridge University Press. pp. 32–33. . ISBN 978-0-521-37095-0. pp. .
  2. 2,0 2,1 2,2 Irwin, D. (2002). Basic Engineering Circuit Analysis, page 274. New York: John Wiley & Sons, Inc.
  3. Hayt, W.H., Kimmerly J.E. (2007). Engineering Circuit Analysis, 7th ed., McGraw-Hill, p. 388
  4. Glisson, T.H. (2011). Introduction to Circuit Analysis and Design, Springer, p. 408

Literatura

  • Oliver Heaviside, The Electrician, p. 212, 23rd July 1886 reprinted as Electrical Papers, p64, AMS Bookstore. . ISBN 978-0-8218-3465-7. pp.
  • Kennelly, Arthur. Impedance (IEEE, 1893)
  • Shamieh C. and McComb G., Electronics for Dummies, John Wiley & Sons, 2011.
  • Meade R., Foundations of Electronics, Cengage Learning, 2002.
  • Young, Hugh D.; Roger A. Freedman; A. Lewis Ford (2004) [1949]. Sears and Zemansky's University Physics (11 izd.). San Francisco: Addison Wesley. ISBN 0-8053-9179-7. 
  • William D. Greason (1992). Electrostatic discharge in electronics. Research Studies Press. ISBN 978-0-86380-136-5. Pristupljeno 4 December 2011. 
  • Tipler, Paul; Mosca, Gene (2004). Physics for Scientists and Engineers (5th izd.). Macmillan. str. 752. ISBN 978-0-7167-0810-0. 
  • Massarini, A.; Kazimierczuk, M.K. (1997). „Self capacitance of inductors”. IEEE Transactions on Power Electronics 12 (4): 671–676. Bibcode 1997ITPE...12..671M. DOI:10.1109/63.602562: example of the use of the term 'self capacitance'. 
  • Jackson, John David (1999). Classical Electrodynamic (3rd izd.). John Wiley & Sons. str. 43. ISBN 978-0-471-30932-1. 
  • Maxwell, James (1873). „3”. A treatise on electricity and magnetism. 1. Clarendon Press. p. 88ff. 
  • Fundamentals of Electronics. Volume 1b — Basic Electricity — Alternating Current. Bureau of Naval Personnel. 1965. 
  • Jackson, J. D. (1975). Classical Electrodynamics. Wiley. 
  • Binns; Lawrenson (1973). Analysis and computation of electric and magnetic field problems. Pergamon Press. ISBN 978-0-08-016638-4. 
  • Maxwell, J. C. (1873). A Treatise on Electricity and Magnetism. Dover. p. 266ff. ISBN 978-0-486-60637-8. 
  • Rawlins, A. D. (1985). „Note on the Capacitance of Two Closely Separated Spheres”. IMA Journal of Applied Mathematics 34 (1): 119–120. DOI:10.1093/imamat/34.1.119. 
  • Jackson, J. D. (1975). Classical Electrodynamics. Wiley. str. 128, problem 3.3. 
  • Maxwell, J. C. (1878). „On the electrical capacity of a long narrow cylinder and of a disk of sensible thickness”. Proc. London Math. Soc. IX: 94–101. DOI:10.1112/plms/s1-9.1.94. 
  • Vainshtein, L. A. (1962). „Static boundary problems for a hollow cylinder of finite length. III Approximate formulas”. Zh. Tekh. Fiz. 32: 1165–1173. 
  • Jackson, J. D. (2000). „Charge density on thin straight wire, revisited”. Am. J. Phys. 68 (9): 789–799. Bibcode 2000AmJPh..68..789J. DOI:10.1119/1.1302908. 
  • Raphael Tsu (2011). Superlattice to Nanoelectronics. Elsevier. str. 312–315. ISBN 978-0-08-096813-1. 
  • T. LaFave Jr. (2011). „Discrete charge dielectric model of electrostatic energy”. J. Electrostatics 69 (6): 414–418. arXiv:1203.3798. DOI:10.1016/j.elstat.2011.06.006. 
  • G. J. Iafrate; K. Hess; J. B. Krieger; M. Macucci (1995). „Capacitive nature of atomic-sized structures”. Phys. Rev. B 52 (15): 10737–10739. Bibcode 1995PhRvB..5210737I. DOI:10.1103/physrevb.52.10737. 

Spoljašnje veze

Električna reaktansa na Wikimedijinoj ostavi
  • Interactive Java Tutorial on Inductive Reactance National High Magnetic Field Laboratory
  • Reactance calculator
  • „Capacitance : Charge as a Function of Voltage”. Av8n.com. Pristupljeno 20 September 2010. 
  • „Capacitor MF-MMFD Conversion Chart”. Just Radios. 
Normativna kontrola Uredi na Wikidati